Dina Botta – diplomirala sam na zavijanju s vukovima i danas radim svoj posao iz snova

Zašto ste se odlučili upisati lovstvo i zaštitu prirode na Veleučilištu u Karlovcu?

Ja sam zapravo završila dva fakulteta. Prvi je bio studij ugostiteljstva na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki pored Opatije, ali se nisam baš pronašla u zanimanju ekonomista jer sam imala malo drugačije viđenje turizma od onoga što su nas učili na fakultetu. Studij lovstva i zaštite prirode sam odabrala jer su me oduvijek fascinirale i zanimale velike zvijeri. To je bilo ono prvo što me privuklo ovom studiju, a kad sam malo detaljnije proučila program bila sam sigurna da je to pravi studij za mene. Bilo je to teško razdoblje jer smo baš u tom trenutku i moj partner i ja napustili poslove na kojima smo do tada radili na ugovor. Bili smo podstanari zbog čega nam to financijski nije lako palo, ali uspjeli smo se nekako izboriti. I tako, bez obzira na sve prepreke, ja sam se ipak odlučila upisati ovaj studij jer me već dugo jako privlačio i vjerovala sam da je bolje pokušati pa možda i ne uspjeti, nego uopće ne pokušati pa se kasnije pitati što je moglo biti. Ne treba se nikada u potpunosti prepustiti apatičnosti jer si tako samo možemo uskratiti priliku da u nečemu uspijemo. Iz iskustva znam kako se student lako može naći u životnoj situaciji u kojoj mu je teško uskladiti fakultet s ostalim obavezama, ali ako studiraš ono što te zaista zanima onda definitivno vrijedi posvetiti se tome, završiti i u konačnici tražiti posao u toj struci.

Budući da su turizam i zaštita prirode usko povezani, na koji način povezujete te dvije struke?

Često se nađem u prilici da povezujem te dvije struke jer trenutno radim kao čuvarica prirode u NP Risnjak, a jedna od uloga koju ima čuvar prirode je upravo informiranje i edukacija. Isto tako, kolega i ja vodimo i turističke ture. Osim što se te dvije struke znaju poklapati, nekada znaju biti i oprečne u smislu da turizam nepovoljno utječe na prirodu. Primjerice, to je jako dobro vidljivo ovdje na području strogog rezervata gdje je turizam vrlo intenzivan, a zapravo bi to trebalo biti područje strogog očuvanja prirode. U tim slučajevima je potrebno naći neki balans, tako da turizam ipak bude ostvaren, ali s nekim minimalnim utjecajem na prirodu.

Susrećete li se često s nekim izazovnim situacijama u smislu neodgovornog ponašanja turista na području parka?

U zadnjih godinu dana bilježimo porast interesa za planinarenje i boravak u prirodi, što je dobro i pohvalno, ali problem je u tome što ljudi često precjenjuju svoje sposobnosti. Kako da kažem, oni bi odmah nakon nekoliko prijeđenih ravnih staza osvajali Mount Everest, a to tako u planinarenju ne može. Prije nego što se odlučite na zahtjevnije staze ipak je bitno imati dobru kondiciju i ponešto iskustva, ali i potrebnu opremu. To je nešto što mi čuvari prirode uvijek naglašavamo i ponavljamo jer takvi nepromišljeni pothvati mogu biti vrlo opasni. Ovoga smo ljeta imali slučaj žene koja u običnim tenisicama i s pola litre vode htjela krenuti na Vihoraški put, koji je vrlo zahtjevna staza. Ljubazno smo joj objasnili da se radi o ruti za koju će joj trebati najmanje četiri sata, čak možda pet ili šest sati, a bilo je već i kasno pa smo ju uputili na jednu kraću i manje zahtjevnu stazu. Najčešće smo mi ti koji rješavamo takve probleme jer smo često mi i jedini koje na tom području možete sresti nakon što kod informatora kupite karte. Upravo zbog takvih situacija je u ovom poslu jako bitno dobro poznavanje stranih jezika, ali i afirmativnog načina komunikacije.

Nedostaje li vam radne snage, s obzirom na to da radite tako odgovoran posao i pokrivate velika područja?

Teško je reći jer je ovo takav posao u kojem bi nas uvijek moglo biti više, ali uz dobru organizaciju uspijevamo pokriti sva područja u broju u kojem trenutno jesmo. Trenutno je u Risnjaku sedam čuvara prirode s time da petero kolega radi u nacionalnom parku, dok smo kolega i ja u strogom rezervatu. Obim posla koji radi čuvar prirode je zaista velik i raznolik te se svakako radi o vrlo dinamičnom poslu. Ja sam trenutno pozicionirana u strogom rezervatu, ali isto tako uskačem i u nacionalnom parku te putujem na sastanke. Stvarno radimo sve i svašta, od čišćenja staza i tehničkih poslova do naplate ulaznica, vođenja, sudjelovanja u projektima, praćenja znanstvenika, monitoringa divljih životinja tako da postavljamo fotozamke.

Što Vas u vezi vašeg posla najviše umara, a što Vas najviše veseli?

Iskreno, rad u javnoj ustanovi nekada zna biti dosta zahtjevan. Uvijek postoje neki zadaci koje je nemoguće odraditi na pravi način jer oni koji ih zadaju imaju drugačije viđenje onoga što je bitnije od nas koji ovdje radimo. Bez obzira na to, ovo je posao koji meni zaista odgovara i koji volim raditi. Meni osobno najbolji dio ovog posla je to što smo svaki dan u prirodi i možemo vidjeti kako se priroda iz dana u dan mijenja. Isto tako, svaki dan se susrećemo s različitim vrstama divljih životinja i imamo priliku vidjeti rijetke i zaštićene vrste biljaka, recimo runolist. Posebno je zanimljivo i uzbudljivo praćenje tragova medvjeda i riseva te osluškivanje zavijanja vukova.

Koliko dugo radite u Nacionalnom parku Risnjak i kako je tekao vaš poslovni put do zaposlenja kao čuvarica prirode?

Moja povijest rada u Nacionalnom parku Risnjak je mnogo duža od mojeg stalnog zaposlenja. Naime, ja sam još dok sam studirala povremeno honorarno radila u Risnjaku na prodaji karata i davanju informacija. Zatim sam nakon Erazmusa u Ljubljani, dvije godine preko ugovora radila na projektu Carnivora Dinarica ovdje Risnjaku. Zatim sam se javila na javni natječaj za čuvara prirode, nakon čega je slijedilo mnogo testiranja, razgovora s komisijama i bodovanja da bi u konačnici dobila taj posao.

Često je vjerovanje da se posao u javnoj ustanovi kod nas teško može dobiti bez obiteljskih ili političkih veza?

Na dan kada me ravnatelj parka obavijestio da sam primjena na radno mjesto čuvara prirode, to mi je zvučalo toliko nestvarno da sam mislila da je skrivena kamera. Iako sam predala vrlo bogat životopis, mislila sam da to ipak neće biti dovoljno te kako će netko drugi možda imati nešto više za ponuditi. Isto tako, dokazala sam samoj sebi da se posao iz snova može naći bez političkih i obiteljskih veza, na temelju vlastitog znanja, iskustva i želje za radom. Vjerujem u da je i poslodavcima, posebno u ovom poslu, bitno da na ovom radnom mjestu imaju ljude koji shvaćaju težinu, ozbiljnost i odgovornost ovog posla. Netko tko nema znanje i iskustvo u ovom poslu te dođe sa stavom kako neće morati ništa raditi, zasigurno ne bi uspio ostati na radnom mjestu čuvara prirode.

Što je prema Vama tajna uspjeha u vašoj struci?

Iz vlastitog primjera mogu reći kako u ovoj struci nije dovoljno samo završiti fakultet i doći poslodavcu s diplomom u rukama. Mnogo je bitnije iskustvo u terenskom radu i rad na projektima. Mislim da je za moje zaposlenje presudnu ulogu imala praksa na Erasmusu u Ljubljani jer sam tamo zaista mnogo naučila o sebi i o struci. Vjerujem da tajna uspjeha leži u volji za radom, želji za stjecanjem novih znanja i iskustva, interesu za širok spektar područja ove struke, ljubavi prema prirodi i prethodnom iskustvu stečenom za vrijeme fakulteta, prakse i rada na različitim projektima. Ako na razgovor za posao dođeš samo s diplomom onda si jedan od tisuću, ali ako imaš još nešto dodatno za ponuditi onda će to poslodavac zasigurno znati prepoznati i cijeniti. Najbitnije je neprestano raditi na sebi jer uspjeh ne dolazi preko noći.

Koliko Vam je znanje stečeno za vrijeme studiranja na našem Veleučilištu koristilo u praksi odnosno u poslu?

Veleučilište i njegovi profesori studentima nude zaista mnogo mogućnosti stjecanja dodatnog znanja i prakse, ali na studentima je da se na nešto od toga odluče. Ja sam se odvažila otići preko Erasmusa na biotehnički fakultet u Ljubljani što mi je uvelike pomoglo pri stjecanju iskustva i zaposlenju. Pomoglo mi je i u smislu da sam tamo shvatila koje su mi jake, a koje slabije strane. Isto tako, imala sam priliku surađivati sa zaista sjajnom ekipom i puno sam toga naučila. Što se tiče stjecanja novih znanja u struci, to nikako ne prestaje sa završetkom fakulteta već je to proces koji traje i nakon zaposlenja. Ja sam član planinarskog društva i planinarski sam vodič, uz to sam turistički vodič, i kroz sve to sam stekla određeno znanje koje je usko povezano s poslom čuvara prirode. Uskoro ću postati i članica Hrvatske gorske službe spašavanja što je također odlična dodatna kvalifikacija u ovom poslu.

Možete li navesti nekog profesora s Veleučilišta s kojim ste kasnije surađivali ili vam je ostao u sjećanju po nekoj posebnoj kvaliteti ili možda kao svojevrstan uzor?

Najviše sam surađivala s Vedranom Slijepčevićem, on me ja naučio postavljati fotozamke, zajedno smo radili na projektima praćenja riseva i hvatanju sad već tri risa. Upravo sam kroz terenski rad s njim shvatila težinu i odgovornost ovog posla, jer ako smo u hvatanju risa onda to znači da smo u gluho doba noći u šumi i bez obzira je li hladno ili puše. Mnogo sam od njega naučila i općenito vjerujem da uvijek trebamo učiti  od ljudi koji su pametniji i iskusniji u nekom području od nas. U lijepom sjećanju mi je ostao i pročelnik odjela Krunoslav Pintur koji mi je puno pomogao oko Erasmusa. Zatim je tu i Tomislav Dumić koji je također uvijek vrlo pristupačan i voljan pomoći. Spomenula bih i bivšu dekanicu Ninu Popović koja mi je isto tako mnogo puta oko nekih stvari uskočila i pomogla. Teško je izdvojiti svakoga tko mi je oko nečega izašao u susret i pomogao jer su profesori na Veleučilištu zaista vrlo otvoreni i pomoći će svakom studentu koji pokaže interes za neko područje. To su sve ljudi koji su veliki stručnjaci u svojim područjima, koji idu po različitim seminarima i konferencijama te samim time poznaju mnogo bitnih ljudi. Rado će stati iza studenta za kojeg vide i znaju da će opravdati njihovo povjerenje, ali isto tako onda i studenti imaju svojevrsnu odgovornost da opravdaju njihovu preporuku i njihovo povjerenje.

Možete li izdvojiti jedno lijepo i jedno možda malo manje lijepo sjećanje vezano uz studij?

U najljepšem su mi sjećanju definitivno ostali tereni. Petak je bio dan za teren i to je uvijek bio cijeli paket, učenja, druženja i zabave. Najbolji dio je to što dobiješ priliku posjetiti mjesta na kojima nikada nisi bio i upoznati nove ljude. Manje lijepo sjećanje bi bilo učenje predmeta koji mi nisu bili toliko dragi.

Možete li se prisjetiti Vama najtežeg i najdražeg predmeta?

Najteži predmeti su meni bili oni koji me možda nisu u tolikoj mjeri zanimali ili sam ih smatrala neusklađenima s potrebama tržišta. To su oni čisto štreberski predmeti, znam da i oni imaju svojevrsnu ulogu i važnost, ali to je više ono što naučiš i odradiš nego nešto što te u nekoj velikoj mjeri zanima. Dogodilo mi se da sam za neke predmete tek kasnije shvatila zašto postoje i zašto su bitni za ovu struku. Recimo predmet Tloznanstvo me baš i nije oduševio, ali kada sam počela raditi shvatila sam kako su tla iznimno bitna jer o vrsti i strukturi tla ovisi vegetacija, a o vegetaciji ovisi životinjski svijet. Dragi su mi bili svi predmeti iz kojih sam mogla naučiti nešto što bi mi kasnije bilo korisno na trenu. Općenito gledano za mene je cijelo područje lovstva i zaštite prirode jedna posebna dimenzija koja me izuzetno zanima i to je razlog zašto sam se oduševila studijem i zašto danas radim posao koji volim.

Za vrijeme studija ste pisali za veleučilišni studentski list Indekspress. Da li vam se to novinarsko iskustvo kasnije pokazalo korisnim?

Naravno, posebno u pisanju projekata koje zahtjeva određeno iskustvo i kreativnost u pisanju. Moj posao uključuje i pisanje brošura i određenih tekstova za web pa mi je i na tom području dobro došlo to iskustvo nizanja riječi. Kako u novinarstvu nije samo stvar u pisanju već se kroz intervjue vježba i komunikacija, to je nešto što je meni pomoglo jer prije nisam bila jaka na tom području. Nakon nekoliko odrađenih intervjua se opustiš i onda sve to postane mnogo lakše. Na poslu recimo vodim ture i tu je bitno biti vješt s riječima i dobar u komunikaciji. Prve ture su mi ipak bile dosta stresne jer to jedna nova situacija, ali s vremenom sam se stvarno opustila i sada to zaista lako odrađujem uz poneku šalu i smijeh. Nikad ne znate koje će vam iskustvo jednoga dana bili korisno. Svako iskustvo vrijedi pa čak i da ispade loše, opet je i to neko iskustvo koje je bolje imati nego nemati.

Sjećate li se možda nekog članka koji ste napisali za Indekspress, a da vam je bio posebno drag i zanimljiv?

Sjećam se jednog članka vezanog za turizam u Delnicama i Gorskom kotaru jer sam kroz pisanje tog članka saznala mnogo zanimljivih informacija. Isto tako se sjećam da sam pisala nekoliko članaka o velikim zvijerima te o Erasmusu u Ljubljani i tome kako sam diplomirala na zavijanju s vukovima. Pisala sam pretežno članke u okviru svoje struke jer nisam voljela pisati članke po narudžbi i o nečemu što me ne zanima.

Za kraj, koju bi poruku poslali našim studentima?

Probajte! Svako iskustvo vrijedi i zato je bolje probati pa možda i ne uspjeti nego odustati u startu i samim time odmah ne uspjeti. Uzdignite se iznad svojih strahova, skupite hrabrosti i usudite se. Ako vas nešto istinski zanima onda vrijedi čak i ići i glavom kroz zid. Naravno, morate biti spremni i mnogo toga žrtvovati i preuzeti odgovornost za svoje odluke, ali u borbi da jednog dana radite ono što volite mislim da ništa od toga nije prevelika cijena. Ništa vam neće pasti s neba, ništa ne dolazi preko noći, već se za svaki uspjeh treba dobrano potruditi. Ne treba žuriti, treba ići korak po korak, skupljati znanje i iskustvo, a onda vjerujem da vas i uspjeh čeka negdje iza ugla. Nikada nemojte odustati od sebe niti od svojih ideja. Za mene je to zaista tako i bilo, rad i trud se isplatio zbog čega ponosno mogu reći da danas radim svoj posao iz snova.

Lara Jurčević